Svakodnevica obitelji Perković po mnogo čemu se razlikuje od svakodnevice drugih obitelji. Otac Andrija, branitelj je Domovinskog rata, zajedno je sa suprugom Katicom podigao djecu s posebnim potrebama. Ove je godine objavljena knjiga Pustolovine jednog anđela čije su autorice kći Jelena i Katica. U ovom intervjuu pročitajte kako je knjiga nastala i upoznajte mladu ženu koja sve uspješnije nastupa u javnosti sa svojom velikom ljubavlju – slikanjem i crtanjem te obitelj čije su obaveze i stil života usredotočene na skrb o djeci.

REBRAND HR: Hvala Vam što ste pristali na ovaj intervju. Recite, molim Vas, kako je došlo do objavljivanja knjige Pustolovine jednog anđela, koju ste napisale Vi, Jelena i Katice, a koja je nastala u sklopu projekta „Zajedno za obitelj“, koji je financiran od strane Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Republike Hrvatske, a provodi ga Humanitarna udruge „fra Mladen Hrkać“.

Katica Perković: Kada je Jelena krenula u školu, imala je poteškoće s razumijevanjem pročitanih tekstova, apstraktnim riječima, gramatičkim pojmovima. Jelena je osoba s teškoćama u razvoju, ima epilepsiju, spazam u rukama. Sve smo tekstove obrađivali, pojednostavljivali, rastavljali, razgovarali o njima, koristili pitanja i odgovore. Nije bilo lako ni s pisanjem. Kada je Jelena svladala mala tiskana slova, u jednu smo tekicu počeli, radi vježbe, zapisivati kratke tekstove o Jeleni, kratke tekstove potrebne za školu, jednostavne pripovijetke. I onda su se pojavili anđeli, pisali smo o crtanju, zapisivali događaje, skupljali fotografije. Pisale smo i ja i Jelena, zapisivala sam Jelenine riječi. Jelena je učila i crtati, i danas još uči. Za Jelenu je škola bila jako naporna, trebala je nakon škole, koju je pohađala na Goljaku, i koju je jako voljela, svaki dan učiti s mamom povijest, matematiku, hrvatski, nekada do 11 u noći.

Jelena Perković: Bilo je preteško.

REBRAND HR: Ali ti si usprkos tome oduvijek vrlo aktivna, putuješ i boćaš.

Jelena Perković: Boćam u dvorani, na glatkoj površini, od svoje sedme godine, imam trenera, Jasnu Škrabo, koja je moj jedini trener. Sada smo zbog korone stali. Boćamo posebno sašivenim kuglama od kože u kojima je pijesak. U Dubravi (Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava, ustanova za školovanje i rehabilitaciju mladih s motoričkim poremećajima i kroničnim bolestima u Zagrebu) svake godine ima po par natjecanja, postoje božićni turniri. Sada sam trebala ići u Češku, ali mama ne može dobiti tri dana. Sada će biti natjecanje na Jarunu, 12. 6. Imam puno pehara i medalja.

REBRAND HR: A kako si počela crtati?

Jelena Perković: Volim crtati, a s anđelima sam počela kada se jedna moja učiteljica udavala. Morala sam za nju napraviti pozivnice za vjenčanje. Bile su prekrasne i učiteljica mi je, kasnije, kada je ostala trudna, došla doma u posjet. Donijela mi je knjigu Dnevnik dobrih anđela Sanje Polak. Ilustracije su bile lijepe, bilo je puno boja, stalno sam čitala tu knjigu. Ona je sada poderana od čitanja. Mama mi je nacrtala jednog anđela na platnu i dala mi da ga obojim. Roditelji su kupili boju. To mi se jako svidjelo. Na putovanje u Lourdes sam nosila prvog anđela. Na dvije modne revije modeli su nosili moje anđele. Našivene na tunikama. 

Katica Perković: Na dva humanitarna koncerta, koje je organizirala Daliborka Carević Devernay sa kćeri Lamijom u Gardenu 2012., promovirali su se i Jelenini anđeli. Zahvaljujući tome mogli smo nabavljati više boja i materijala.

Jelena Perković: Jako volim crtati. Crtala sam anđele na torbama, s jedne strane anđeo, s druge strane poruka.

Katica Perković : Za vježbanje čitanja s razumijevanjem, propitivala sam Jelenu i zapisivala njene kratke rečenice o pročitanom tekstu, kako bi izvukla pouku. U Gradskoj knjižnici Dubrava, Jelena je imala izložbu 2019. za Božić.  Dobila je nagradu Ponos Hrvatske za svoje slike na platnu. Jelena je puno puta bila u Međugorju, s ekipom iz razreda, sa Zakladom Čujem, vjerujem, vidim. Sa Zakladom je Jelena imala i veliku izložbu radova.

Materijal za knjigu je dugo stajao nabacan, neuređen, opis djevojčice Jelene koja crta anđela, koja boća. Imali smo i tekst i puno slika. Tada je već postojao neki kostur, sve je bilo nakucano. To je vidjela prof. Marijana Braš, koja radi s braniteljima, i povela nas na kongres u Karlovcu o palijativi. Htjeli smo zainteresirati nekoga da tiska knjigu. Održan je mali performans. Ugasili su svjetlo, Jelena je izgovarala poruke u mraku, jer mnogi ljudi imaju u životu svijeću, ali je nikada ne upale. Pitala je, je li netko želi upaliti svijeću, jer plamen joj daje život, i stati iza tiska knjige. I javio se gospodin Ivan Soldo iz Humanitarne udruge „fra Mladen Hrkać“. A ja sam se rasplakala.

REBRAND HR: Jelena, kako se sada osjećaš kada je ispred tebe ova divna knjiga?

Jelena Perković: Jako lijepo. Drugačije je nego prije. Kada je bila na računalu. Drugačije izgleda.

Katica Perković: Zbog pandemije i potresa trebalo je dugo vremena da knjiga izađe. Nismo bile ni svjesne koliko je važno imati svoju knjigu. I u njeno je nastajanje je bilo uključeno puno ljudi. Zvali smo Ivicu Kostelića. Pročitao je tekst, htio upoznati Jelenu. Za knjigu je važan i fra Zvonko, duhovnik, koji je išao s djecom s teškoćama u Lourdes, koji je djeci s invaliditetom dao dio sebe i svog vremena što je dragocjeno ne samo za obitelj Perković, nego i za druge obitelji koje brinu o teško bolesnim članovima 24 sata. Za djecu s autizmom, djecu koja dobivaju teške napade više puta na dan. Nitko ne spominje njihove roditelje kojima je strašno u pandemiji. O tome se nikada ne priča. U medijima je fokus na nečemu što nismo mi, jer nismo zanimljivi. Nismo senzacionalistička vijest, vijest u kojoj će netko guštati, nismo posebno važan sektor društva.

Knjiga je svjedočenje života jedne obitelji, kakvih nema puno, teškog života branitelja koji ima obitelj u kojoj su osobe s invaliditetom. Ima takvih obitelji, ali njihov se glas ne čuje, ili nemaju snage, ili su previše opterećeni ili smatraju da svoj teški križ trebaju čuvati u četiri zida, ili su nezainteresirani. Perkovićevima je bilo važno da se to iznese. Ako se prostor ljudskosti popunjava s negativnim stvarima u društvu, ako pravi životi nemaju mjesto u medijima, gubi se jedna velika ljudskost, jer ovo se može dogoditi svakome. Pandemija je pokazala kako se brzo od malog virusa možete naći u komi, oporaviti se ili umrijeti ili ostati s teškim oštećenjima. Možete doći u situaciju da se život potpuno promijeni. U saobraćajki, kada čovjek oboli od karcinoma, život se okrene u sekundi. Zato je naša knjiga svjedočenje kako se desi životna sudbina, htjeli mi to ili ne. Ljudi ne misle da se nešto njima može dogoditi. A ima ljudi kojima je jako teško. I potrebno im je da im netko pomogne nositi bremen, boriti se za njih i njihovo dostojanstvo. Zato je knjiga važna. Svjedoči da postojimo, da se borimo za život, da smo usamljeni u tome. Dok netko prosipa svoje talente, mi se borimo za osnovne stvari, za golo preživljavanje. Ne trebamo tuđe nego da nam netko da podršku, pruži ruku, kaže ‘nisi sam’. Ljudi neće pričati o tome, jer su, čekajući da im neko pruži ruku, izgubili snagu.

REBRAND HR: Što za obitelj Perković znači izlazak knjige? Mediji su od izlaska knjige do sada pokazali velik interes za nju. Je li Vas to iznenadilo?

Andrija Perković: Jelena bila i prije u medijima, interes onda traje po dan-dva. Ali, stalno je ipak netko dolazio. Jelena je imala jednu izložbu na Kaptolu, u okviru Kongresa za vjeroučitelje. Tu je Jelena predstavljala svoj rad. Upoznali smo dvije mlade žene, Doru i Karlu, koje su Jelenin rad poklonile uzvanicima na svojim vjenčanjima, a gospođa Željka Krmpotić iz medija je priču ponovo objavila. Ljudi s dobrim namjerama rekli su nam da idemo gdje god nas pozovu, da možemo upoznati ljude koji nam mogu pomoći u vezi knjige, nešto potaknuti. Bili smo na predstavljanju Jeleninog rada u URIH-u. Za svoja vjenčanja Karla i Dora su naručile zahvalnice koje je Jelena crtala po tri-četiri tjedna. Jeleni je to veliko zadovoljstvo, da radi, da ima osjećaj da vrijedi. Laudato je snimio dokumentarni film o Jeleni, što danas sutra može biti poticaj i zdravoj djeci, ne samo Jeleni. Iz HVIDRE su uzeli našu knjigu, za djecu, da pročitaju kako izgleda život, a ne budu samo na mobitelu. Sada nakon objave knjige, televizije i intervjua je još više. Imali smo Mrežu TV, HRT radio i HRT televiziju, Katolički radio iz Dubrovnika. Prati nas 24 sata, kada izađe nešto novo s anđelima, gospođa Željka Krmpotić nas poprati. To je puno organizacije, ali mi nikada nije jaram, to me raduje. Čovjeka veseli kada napravi nešto dobro.

REBRAND HR: Andrija, vi ste dobar dio života proveli sa svojom djecom kod liječnika, u bolnicama, i danas ih vozite na aktivnosti pružate im podršku da bi mogli ostvariti svoje profesionalne živote. Borili ste se uspješno za Domovinu, sada za svoju djecu, ispunjava li Vas uspjeh Vaše djece ponosom?

Andrija Perković: Ispunjava me ponosom. Velik je to bio put, veliki trud za knjigu o anđelima. Knjiga je sada novi poticaj. Sve je krenulo sa starijim sinom, Branimirom, s njegovom kvržicom, on je imao multiple egzestoze. Tada sam radio u vojsci, tražio doktore, morao ići na onkologiju, u međuvremenu je supruga ostala trudna, saznali smo da ćemo dobiti Jelenu. Godinama sam svaki dan po 5-6 sati vozio djecu, na vježbe, na preglede, na terapije, u školu na Goljak. Bili smo mlađi, nekako je išlo. Nije baš bilo razumijevanja ni na poslu, ni od obitelji. Znao sam raditi noćne, kada sam ja ostajao s Jelenom, dok je Kaja išla raditi, kuhao sam, morao svladati sve što inače ne bi znao. Kada je Jelena krenula na Goljak, tamo su nam pokazivali vježbe, pa je supruga s Jelenom satima vježbala. I Jelena i Kaja su od toga padale u bed, pa onda smiruj. Sve je bilo dan za danom, ali najgore je prošlo. Branimir se zaposlio, radi, Jelena pomalo počinje imati svoj brend, već je jako puno ljudi prepoznaje. Sada imamo torbe, knjigu. Pandemija je doduše sve zaustavila. Čekamo poznatog snimatelja Branka Ištvanića da se oporavi od korone za dokumentarac koji će snimati o Jeleni.

REBRAND HR: Kako je s tobom Jelena, je li tebe umori crtanje?  

Jelena Perković: Obožavam crtati i slikati, kada ne bih slikala, ne bi mi dan bio ispunjen. Sada imam jako puno radova, ne znam kud bi ih stavili: kutijica, bedževa, torbi, slika, čestitki s anđelima. Malo slikam, malo se odmaram. Bole me leđa, ne mogu dugo sjediti, svaka tri-četiri sata odmaram leđa.

Katica Perković: DM Hrvatska je prošle godine tiskao Jelenine majice. Otišlo je dosta torbi. Sada su torbe išle u Dubrovnik i Filip Jakov. I poznati je hrvatski kipar Vlado Knežević, naručio deset komada. Pa ipak, više nemamo gdje držati kutije s blagom.

REBRAND HR: Kakvi su planovi za dalje?

Katica Perković: Poklonili smo knjige u Knjižnice grada Zagreba, po 1 knjigu u 15 knjižnice, promocije ne možemo odraditi u standardnoj formi zbog pandemije, stali smo s time. Nije sve lako izrealizirati: u isto vrijeme na predstavljanju treba osigurati kameru, fotografa, stručnjaka koji je radio s Jelenom i koji o njoj govori. U Šibeniku su u knjižnici tri knjige. Zato što su dobili knjige na dar, sada iz Šibenika putuju u Zagreb, koje će Jelena dobiti na poklon. Otkup slika je važan, jer omogućava Jeleni da nastavi uživati u slikanju, to je ispunjava. Materijal je skup.

Jelena Perković: Čekamo da se otvore sajmovi, da mogu predstaviti knjigu, nešto prodati, riješiti se torbi. I nastavljam slikati.

REBRAND HR: Hvala Vam na intervjuu i što ste s drugima podijelili svoje inspirativno iskustvo.

---

Fotografije: Privatni album