REBRAND HR tim na potresom pogođenim područjima
5. srpnja 2021.
U Osijeku predstavljen Regionalni centar veterana za psihosocijalnu podršku i savjetovanje o mentalnom zdravlju
26. srpnja 2021.

Aktivna u ratu i u miru

S pripadnicom specijalnih postrojbi i nekadašnjom civilnom i vojnom reprezentativkom Hrvatske u padobranstvu razgovaramo, između njenog povratka s jutarnje mise i početka dnevnih obaveza, o tome kako sada živi, o uzrocima zdravstvenih tegoba branitelja, te kako je bilo prije 30 godina pomicati granice onoga što su se tada smatrala ženska zanimanja. 

REBRAND HR: Trideset je godina prošlo od rata. Kako Vi osobno i kako hrvatske braniteljice žive i čime se bave danas? 

LUCIJA ZEKIĆ SKENDER: Ja sam Lucija Zekić, zadnjih pet godina i Skender, suprug je htio da ostavim i svoje prezime. Osobno dobro živim, punim plućima. Tako je bilo i prije rata, to je u mojoj naravi, uvijek aktivna, radoholičar. Za druge hrvatske braniteljice i ne znam baš puno. Kako se nije vodila briga od strane institucija, a ni u javnosti se o tome nije puno govorilo, tako i ne znamo kako većina braniteljica žive danas nakon trideset godina od početka Domovinskog rata. I same braniteljske udruge nisu se potrudile baš pomagati i rješavati kako branitelje tako ni braniteljice. Mene je život odnio u jednu stranu, volontiram i pomažem gdje god stignem. U timu sam velečasnog Zlatka Sudca, sudjelujem u organizaciji njegovih seminara na Krku, u Krčkoj biskupiji. Zbog pandemije i zabrane okupljanja, sada je sve stalo. Inače su to bili seminari na koje je dolazilo po 500 ljudi. To su trodnevne duhovne obnove. S njim surađujem od 2003. godine. 

Ta suradnja je Božja providnost. Imala sam krize iza rata. Pomogla mi je dr. primarijus Ljiljana Kondić iz SUVAG-a, koja je puno pomogla našim dečkima u krizi. Imala sam nesanice. Nije se radilo o tome da bi mi scene iz rata izazivala konfuzije, već sam imala nesanice, ono što zovu budnim spavanjem, noćima nisam spavala, to je trajalo do 2007. I ona mi je tada pomogla, a rekla mi je da sam ja samoj sebi pomogla. Puno sam vozila bicikl, počela pojačano fizički raditi i shvatila sam da dobro spavam kad radim fizički. Puno sam plivala, tako sam došla u Makarsku, baš poradi mora, plivanja.  

Dr. Đapić sa Šalate mi je rekao da neće biti dobro ako ne budem plivala cijeli život. Napravila sam oko 2000 skokova padobranom, na terenu i na natjecanjima, kralježnica mi je bila ozlijeđena. Kada sam bila u Specijalnoj jedinici u Rakitju, svako jutro smo plivali u Daničićevoj, postala sam alergična na klor, dobila upalu sinusa. Trebalo mi je plivanje u moru, zbog nesanica, da počnem spavati. Došla sam u Makarsku i ostala. Tu živim već deset godina. S velečasnim Sudcem sam surađivala od 2003. do 2008., zatim on nije radio 8 godina. Kada su se stvari posložile i on je ponovo počeo sa seminarima prije 6 godina, Ante Vukić, koji mu je desna ruka, molio je da preuzmem organizaciju seminara za Dalmaciju. 

REBRAND HR: Kako ste se počeli baviti padobranstvom? 

LUCIJA ZEKIĆ SKENDER: U Bojni Zrinski 1993. godine, kada sam prešla iz Bojne Frankopan (to su prve dvije prve specijalne postrojbe HV-a, osnovane 1991., pod zapovjedništvom generala Ante Zorislava Rose), padobranstvo nam je bilo sastavni dio obuke i usavršavanja. Gašenjem Bojne Zrinski 1994. prerasli smo u 1. Hrvatski Gardijski Zdrug, elitnu borbenu postrojbu u sastavu 1. hrvatskog gardijskog zbora, bila sam pripadnica 3. gardijske padobranske bojne. Osim padobranske bojne, 1.hrvatski gardijski zdrug imao je i alpiniste, ronioce, tenkiste i zrakoplovnu satniju. 

REBRAND HR: Bili ste u dvije hrvatske padobranske reprezentacije, civilnoj i vojnoj. Koji je Vaš najbolji rezultat? 

LUCIJA ZEKIĆ SKENDER: U civilnoj ženskoj i u muškoj vojnoj, kao jedina žena, kao pojedinačna natjecateljica, sudjelovala sam na vojnim svjetskim i evropskim prvenstvima. Bila sam na civilnim natjecanjima, koliko su ih uspjeli imati u to vrijeme, ali nisam s njima išla na svjetsko natjecanje, jer sam se u to vrijeme već prestala aktivno baviti padobranstvom. Osvojila sam Europski kup u Grazu 1998., koji je u rangu europskog prvenstva. Rezultat sam osvojila iako sam imala najmanje skokova u prethodnom periodu, 850, dok su favoritkinje na natjecanju imale i pet tisuća skokova. Godinama smo kao 1. hrvatski gardijski zdrug bili ekipni prvaci države. Tih pet, šest godina bili smo u vrhu padobranstva u Hrvatskoj. Bila sam jedina žena u muškoj ekipi. Imali smo žena u postrojbi, u personalnoj službi i u sanitetu, ali ne u pješačkom borbenom dijelu. Berislava Vučemil, kolegica, bila je s nama, ali je onda otišla u Tuškanac u osiguranje. Prestala sam skakati 2003. godine kada sam se spremala u mirovinu. Mesić je rasformirao jedinice, doktor mi je zabranio skakanje zbog višestrukih ozljeda kralježnice, bila sam razočarana što ne mogu biti ono što jesam. Par godina sam bila aktivna preko Udruge hrvatskih branitelja dragovoljaca domovinskog rata u Gundulićevoj 45 u Zagrebu. Preko njih sam vozila branitelje, pomagala, to se sada nastavilo zadnjih 6 godina. U Makarskoj organiziram autobuse za Zlatka Sudca. Osim toga, educirala sam se za sportsko medicinskog masera na Pučkom otvorenom učilištu u Vukovarskoj. Samo da ne mislim na rat, tražila sam aktivnosti, iskušavala se u svemu. Masirala sam stare i bolesne. Muž se bavi grafikom i printom, tako da zadnjih pet godina pomažem njemu.  

REBRAND HR: Kako ste se uključili u Domovinski rat? 

LUCIJA ZEKIĆ SKENDER: Rat sam započela 01.09.1991. u Stonu kao dragovoljac, kod pokojnog generala Mate Šarlije Daidže. Početkom rata sam se zatekla u Neumu, bila sam završila srednju školu i došla zaraditi za fakultet, jer to moji roditelji nisu mogli platiti. Kako su mi neki prijatelji bili na ratištu, odlučila sam ići i ja. Kada imate 20 godina srce je kakvo je. Otišla sam s njima. Upoznala sam nekoliko prijatelja, između ostalih Miru Kralja, pripadnika Frankopana koji je dečkima došao na pripomoć. Zajedno smo bili na terenu kada sam na njegov nagovor krajem 1991. odlučila prijeći u Bojnu Frankopan, kojoj je baza bila u Kumrovcu, kao i Bojni Zrinski. Zapovjednik nam je bio hrvatski legionar Bruno Zorica Zulu. Kako su Frankopani bili već na ratištu u Slavoniji, tamo sam im se i priključila, kasnije smo išli na južno bojište. Sa mnom je tada bila i kolegica Berislava Vučemil, tako da nisam bila jedina žena. U Frankopanima sam ostala godinu dana, nakon toga prelazim u Bojnu Zrinski. To sa događa iza akcije Maslenica, ali zapovjednik Zrinskih, Filipović, nije primao žene. Pa ipak, to nam je uspjelo zahvaljujući nekim našim kolegama. Ključni je trenutak bio kada su se Zrinski našli u Zadru i trebalo ih je noću prebaciti u Novigrad.  

Grozdan Serkinić, Vladimir Milavec, Davor Kasač, Lucija i Mladen Fak

Ja tada nisam imala kategoriju za autobus. Nisu ni shvatili da ih žena vozi. Ante Matešković i neki dečki su nam rekli da možemo kod njih i tada je i Filipović dozvolio da Berislava i ja dođemo u Zrinski. Kada sam došla u Zrinski više nije bilo prepreka. Imala sam fizičke predispozicije, bavila se sportom, cijelo školovanje u Bosni sam pješačila 10 km do škole, mogla pretrčati tu udaljenost. U postrojbi sam imala komando tečajeve i norme. To je bilo izuzetno naporno, ali meni fizički napor nikada nije bio problem. 

REBRAND HR: U današnje vrijeme sve veći broj žena ulazi u zanimanja koja su ranije bila tipično muška i zapravo smo svjedoci brisanja granica između tipično ženskih i tipično muških zanimanja. Podaci Ministarstva hrvatskih branitelja pokazuje da su već u Domovinskom ratu od ukupnog broja hrvatskih branitelja, 4,78% bile žene. Po županijama su bile zastupljene u rasponu od 2,1% do 8,2%. U odnosu na ranija razdoblja kada žene nisu bile vojnici i tek su se počele uključivati u vojsku u Drugom svjetskom ratu. 

LUCIJA ZEKIĆ SKENDER: Da. A mi smo tada bile jedine u specijalnim postrojbama u Republici Hrvatskoj. Prolazile usavršavanja. Kada je na red došlo padobranstvo, prvo je skakao Prvi vod, pa Drugi, Treći. Pobunila sam se. Rekli su mi da ću skakati kasnije, jer sam bila u Trećem vodu. Pukovnik, kasnije brigadir, pokojni Aldo Lučev, rekao mi je da idem skakati s 1. vodom. Neovisno od moje sposobnost, on je stao iza mene, omogućio da mi se da prilika. Završili smo padobransku obuku. Skakali smo po zadatku, imali tim instruktora. Oni su izdvojili nas deset, kao naprednije za sportsko padobranstvo. Mjesec dana sam bila na bojištu, pa nastavljala sa skokovima, do sljedećeg terena. Formirali smo se u specijalni sportski vod. Sportska ekipa Zrinskih, a kasnije 1. hrvatskog gardijskog zdruga, imala je svoje ime: „Crne vrane“. U deset godina nisam iskoristila ni jedan godišnji, skakala sam, natjecala se, radila u postrojbi, išla u Češku i Sloveniju na treninge. Kako je rat išao kraju mi smo kao ekipa postizali najbolje sportske rezultate. Danas je ipak ženama lakše baviti se „netipičnim“ zanimanjima za njih, jer je  manje predrasuda, a žene su tome doprinijele i svojim sudjelovanjem u Domovinskom ratu. 

Crne Vrane i General Ante Gotovina

REBRAND HR: U društvu postoji puno pokazatelja da reintegracija branitelja u mirnodopski i civilni život nije prošla glatko. Istraživanja na Ivi Pilaru te istraživanja znanstvenika na Pravnom fakultetu u Zagrebu, koje se temelji na rezultatima popisa stanovništva iz 2011., imaju zabrinjavajuće rezultate, branitelji češće obolijevaju od teških bolesti, kao što su rak i multipla skleroza, dva puta je veći broj samoubojstava nego u populaciji civila, iza 65 godine u populaciji branitelja je 7 puta manje ljudi nego u općoj populaciji, životni vijek im je u prosjeku kraći više od 14 godina. Što osobno poduzimate za očuvanje svog zdravlja? 

LUCIJA ZEKIĆ SKENDER: Pitanje je što se sada može napraviti, jer ako se dvadeset godina ne čini puno, a netko je u psihičkom problemu, već je puno propušteno. Nije dovoljno samo napraviti registar branitelja. Postojale su psihosocijalne pomoći za branitelje, preko udruga, ali je upitno koliko se tu napravilo. Mnoge udruge nisu ispunile ni svoju osnovnu zadaću. Nažalost! To je istina koja meni uznemiri srce. Nisu odradile što su morale. Korištene su za osobnu korist i promociju. Danas se branitelje ignorira, blati, spominju se samo u predizbornim kampanjama, prema potrebi. Ocrnili su nas, pogazili su nam dostojanstvo.  

Ljudi govore da branitelji imaju 10000 kn mirovine. Zato branitelji obolijevaju. Ja sam osobno shvatila da se moram sama potruditi oko svog zdravlja. Kako u ratu, tako i u miru nisam imala rodbinske veze, nikoga tko bi me zaštitio ili gurao da tako kažem. Morala sam se pouzdati u sebe u želji za životom. Tako sam se duhovno krijepila, aktivno u molitvi i svetim misama, a i fizički kroz bavljenjem sportom, što je uvijek i bio moj način života. 

REBRAND HR: Istraživanje na Pravnom fakultetu, u kojem su korišteni podaci iz popisa stanovništva 2011, pokazalo je da se branitelji ne razlikuju od civila po zaposlenosti, obrazovanju, bračnom statusu i rješenju stambenog pitanja. 

LUCIJA ZEKIĆ SKENDER: Da. Predrasude o braniteljima u društvu ne stoje, medijski napisi jako često nisu točni. Još je jedan mogući uzrok oboljenja branitelja, a to su cijepljenja u ratnim godinama, koja su porazno djelovala na organizam. Za mene je dobro što sam aktivna sportski i što sam se distancirala od svega, odlaskom iz Zagreba. Makar vidim da se o nekim braniteljima ne vodi briga, posebno onima iz malih mjesta, ne rješavaju se njihova pitanja. Zulu, nekadašnji zapovjednik, vodi brigu o braniteljima, sastaje se s njima svake godine. Psihički stres izaziva stotinu bolesti. Mogu zamisliti što se događa u srcu bolesnih branitelja, kada o njima ne vode brigu, oni koji trebaju voditi brigu. 

Lucija i Siniša Kulundžić Nindža

REBRAND HR: Napisi u medijima, kada je riječ o braniteljima, često su negativno intonirani. Jesu li braniteljice adekvatno popraćene u medijima, kao one koje doprinose, i u ratu i u miru, užoj i široj zajednici u kojoj žive? Je li braniteljicama i braniteljima omogućen dostojanstven život u našem društvu? 

LUCIJA ZEKIĆ SKENDER: Na žalost i štetu samih branitelja i braniteljica, nije. 

REBRAND HR Što iskustvo sudjelovanja u Domovinskom ratu predstavlja za Vas i za Vaš današnji život? 

LUCIJA ZEKIĆ SKENDER: Odlazak u rat je bio moj izbor. Vjernik sam. Znam što Bog hoće od mene. Ne želi da radim loše stvari. A rat je posebna situacija. Ne osjećam u sebi ponos, bio je rat, trebalo je obraniti Domovinu. Razočarana sam. Izborila sam se za sebe, ne trebam ničiju pomoć. Ratno iskustvo mi omogućava da mogu slobodno reći da manipulacije u politici imaju štetne posljedice za braniteljsku populaciju. U ratu sam dala dio sebe, dala mladost. Znala sam da mogu poginuti za ovu državu. Sadašnje me stanje smeta. Mnogi su branitelji dali život za Domovinu. Nisam ista kao prije rata, nama koji smo u rat odlazili s 20, 30 godina, otišao je dio nas. Kada imaš 20 godina misliš: cijeli svijet je tvoj, a mi smo ga proveli na ratištu. Domovinski rat mi daje da se ničega ne bojim, osim Boga i grijeha. Nastojim živjeti kao praktični vjernik, da budem na korist drugima, a ne sebi. Ljudi su uplašeni u pandemiji, ona je kao biološki rat. Zavladao je strah. Ja se ničega ne bojim, kao pripadnica specijalne postrojbe naučena sam živjeti u šumi, bez ičega, bez hrane. Odrasla sam na selu uz krave, svinje i kokoši. Zemlju obrađivati znam i sutra bih mogla tako i živjeti, bez da mi nedostaje bilo što od ovog „normalnog“. Eto, to za mene znači iskustvo iz domovinskog rata. 

REBRAND HR: Gospođo Zekić Skender, hvala Vam na vašem vremenu i što ste svoja zanimljiva iskustva i viđenja podijelili sa čitateljicama i čitateljima web stranice EU projekta REBRAND HR. 


Fotografije: Privatni album

Projekt REBRAND HR – Rehabilitirani branitelj Domovine Hrvatske sufinancirala je Europska
unija iz Europskog socijalnog fonda, u okviru Operativnog programa “Učinkoviti ljudski
potencijali 2014-2020”.

www.strukturnifondovi.hr
esf.hr/operativni-program Sadržaj ove stranice isključiva je odgovornost Humanitarne udruge “fra Mladen Hrkać”.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *